Picture
Share |
Add Comment
 
 
Picture
Ponovno je stiglo to doba godine kada ljudi razmišljaju i donose novogodišnje odluke. Tradicijski, kraj prosinca je vrijeme refleksije, nostalgije i odlučivanja. Kao da naš život ovisi o velikim odlukama koje donosimo jednom godišnje. Pogledamo li malo dosadašnje kolektivno iskustvo, svi znamo da ta strategija ne funkcionira. 

Interesantno je kako puno ljudi donosi takve odluke, ali ih i vrlo brzo prekrše. Vječni klasici novogodišnjih odluka su mršavljenje ili poboljšanje tjelesne forme. Obično to izgleda ovako: Iduće godine ću smršaviti… manje ću jesti samo da prođu ovi blagdani i ova fina hrana! Što je i normalno nakon obilne hrane koja je zastupljena za njihovim blagdanskim stolom J

Osim fizičkog izgleda, mnoge novogodišnje odluke odnose se na prestanak pušenja, bolju organiziranost, pomaganje drugima, posvećivanje više vremena sebi itd. Većina ljudi donosi iste odluke svake godine, te obično svoje odluke dijele s drugima kako bi im dali do znanja da će uložiti poseban napor u novoj godini.

No, zašto se gotovo sve novogodišnje odluke ne ostvare?

Prije svega, evo zanimljive definicije novogodišnje odluke pema Wikipediji: Novogodišnja odluka je obaveza koju osoba donosi vezano za određen cilj ili naviku, obično promjenu načina života koja se uobičajeno interpretira kao nešto preporučljivo. Samo ime proizlazi iz činjenice kako obaveze redovno nastupaju na snagu na prvi dan u novoj godini i ostaju dok se odluka ne realizira iako mnoge odluke ostaju neostavrene i vrlo često su prekršene neposredno nakon što su donesene.

Čak i Wikipedija ukazuje na činjenicu da se takve odluke ne ostvaruju. Pa u čemu je problem?

Malo ljudi razumije važnost i moć donošenja odluka. Novogodišnje odluke su odličan primjer “bolesti” odgađanja od koje svi na neki način patimo, više ili manje. A to je upravo ono što zaista odlučujemo novogodišnjom odlukom – odgađanje. Primjerice, ukoliko donesemo odluku da ćemo smršaviti u novoj godini, tada smatramo da je u redu obilno jesti za blagdane, jer ćemo ionako smršaviti druge godine. Ovakvo postavljanje ciljeva i donošenje odluka unaprijed je osuđeno na propast. Želite li zaista smršaviti? Donesite odluku i odmah krenite u akciju. Nemojte odgađati za nekoliko tjedana zbog nekog razloga. 

Naravno, postavljanje ciljeva je važno, jer da bismo ostvarili neki cilj moramo ga i definirati.  No, bez poduzimanja adekvatnih koraka cilj se neće ostvariti... mršavljenje je ogroman zadatak koji uglavnom zahtijeva određenu promjenu u načinu života. Također, za životno važne ciljeve bitna nam je podrška i naših voljenih. Kad donosimo odluke koje sami kršimo, tada nas drugi počinju shvaćati neozbiljno i gube povjerenje u nas, a time i podršku koja nam je potrebna. A tome u prilog idu upravo novogodišnje odluke koje već same po sebi imaju negativni predznak u ostvarenju.

I na kraju, ako želite promijeniti bilo što u svom životu, nemojte čekati. Donesite odluku i djelujte odmah… jedino što postoji je sadašnjost!

Share |
Add Comment
 
 
Share |
Add Comment
 
 
Picture
Možda ste čuli za koncept, osobito u poslovnom svijetu, koji kaže da raniji pokazatelji uspjeha nisu indikator budućeg uspjeha. Još uvijek se vodi dosta diskusija i ima dilema oko toga, no bez obzira možemo li tu teoriju primjeniti u poslu ili ne, zasigurno ju možemo primjeniti u životu.

Velik broj ljudi provodi jako puno vremena razmišljajući o svojim ograničenjima i nedostacima iz prošlosti. Primjerice, razmišljaju o tome kako nisu završili “pravu” školu, pa zato ne mogu napredovati, kako roditelji nisu dovoljno posvećivali pažnje njihovim talentima, kako su bili loši u matematici, kako nemaju iskustva iz industrije u kojoj rade, kako su se uvijek morali boriti i izboriti za sve što su htjeli, kako nisu rođeni u bogatoj obitelji ili rođeni “pod sretnom zvijezdom” itd. Zvuči poznato?

O kojim god da se okolnostima radilo u pojedinom slučaju, sve su to opravdanja iz prošlosti koje ljudi koriste kao izgovor za sadašnju ili buduću situaciju. Lakše je pronaći izgovor zašto nešto ne možemo nego promišljati kako nešto možemo i poduzeti nešto u vezi toga. 

No, vrlo je teško voziti auto naprijed gledajući u retrovizor! Zar ne?

Pokušajte napraviti sljedeću zanimljivu vježbu. Stavite ogledalo ispred svog lica te dok promatrate i gledate u tom ogledalu što sve ima iza vas, istovremeno pokušajte hodati isključivo prema naprijed (preporučam da to radite tamo gdje nema namještaja i drugih predmeta ispred vas). Hm, nije baš lako? Sigurno ste primjetili kako se puno teže kretati naprijed dok je vaša pozornost na slici koju promatrate u ogledalu ili ste bez problema hodali prema naprijed, ali istovremeno niste pozorno promatrali u ono što vidite u ogledalu već ste se koncentrirali na hodanje. 

Prošlost jest prošlost i to je stvarnost. Iz prošlosti možete uzeti vrlo vrijedne životne lekcije, no prošlost neće utjecati i ograničavati vaše sposobnosti za kretanje naprijed, za napredovanje u životu, osim ako joj vi to ne dozvolite. Svatko od nas ima prošlost, prošle događaje, odluke i rezultate s kojima smo zadovoljni i s kojima nismo. No, svatko od nas ima potpunu kontrolu nad svojom sadašnjosti i budućnosti te moć donositi odluke koje se ne baziraju na prošlosti. Naravno, nitko ne može promijeniti prošlost, ali bitna je razlika hoćemo li dopustiti da prošlost utječe na nas i postane ograničenje u životu ili će biti na nivou sjećanja i eventualno korisnih informacija. 

Stoga, izbjegavajte koristiti prošlost kao izliku. Ukoliko vas vaš ego pokušava uvući u to, radije stanite i poradite na svom mindsetu. Vaša ograničenja nisu u vašoj prošlosti… vaše ograničenje ste vi sami. Želite li u životu napraviti korak naprijed, nemojte se voditi i zamarati s onim što je bilo. Pogledajte naprijed. Fokusirajte se na to gdje želite stići,  istražujte načine kako to ostvariti i poduzimajte akcije koje vas vode u tom smjeru.

Add Comment
 
 
Većina ljudi često razmišlja o nečemu drugom nego o onom što zaista radi i to ih općenito čini nesretnima, pokazala su nova istraživanja.

Postoji velika šansa da je upravo sada vaš um negdje odlutao! Istraživanja su pokazala da gotovo polovicu svog vremena ljudi provode razmišljajući o nečemu drugom od onog što zaista radi u datom trenutku. I iako su mnoga maštarenja možda i ugodna, veća je vjerojatnost da bi osjećaj sreće iskušavali kada bi svu svoju pozornost usmjerili na ono što upravo radimo.

Picture
Ljudi kojima je um često isključen, odvojen od stvarnih aktivnosti općenito su manje sretniji od onih kojima je pozornost u potpunosti na onome što rade u datom trenutku i to bez obzira na aktivnosti ili vrstu aktivnosti i sadržaj misli u tom trenutku. Prijašnje studije dokazale su da depresivni ljudi imaju velikih problema s pozornošću, no nove studije ukazuju da upravo isti problem imaju ljudi kojima um stalno producira misli.

Većina ljudi smatra da postizanje sreće ovisi o odabiru prave aktivnosti i vanjskog doživljaja tih iskustva. No, od same vrste aktivnosti puno je važnije koliko često niste u sadašnjem trenutku dok činite tu aktivnost i o čemu razmišljate dok to radite, pokazali su podaci istraživanja s Harvarda. Kad biste zaista bili fokusirani na sadašnji trenutak, na stanje „ovdje i sada“, na ono što trenutačno radite, iskušavali biste puno više zadovoljstva iz iskustva kojeg upravo proživljavate, bez obzira o kojoj aktivnosti se radi.

Maštanje je vrlo korisna ljudska spobnost koja otvara svijet mogućnosti. Razmišljamo o našoj prošlosti, maštamo o budućnosti te imaginiramo stvari koje se možda nikada neće dogoditi i na taj način naš život postaje bogatiji. Kreativnost raste, nove ideje izranjanju, no koliko nas stvarno razmišljanje i maštarenje čini sretnim?

Kako bi dali odgovor na to pitanje, ekipa s Harvarda razvila je zanimljivu iPhone aplikaciju (možete ju pronaći na TrackYourHappiness.org) koja je sastavni dio istraživanja u tijeku na tu temu, a koja pinga (bocka, poziva) korisnike u različita vremena u toku dana. Korisnik na listi od 22 aktivnosti bira aktivnost koju on upravo čini u tom trenutku. Pored drugih pitanja, aplikacija pita korisnika da li razmišlja još o nečemu drugom dok obavlja tu aktivnost i ako da, jesu li te misli pozitivne, negativne ili neutralne. Korisnik također ocijenjuje koliko se sretno osjeća obavljajući tu aktivnost. Sukladno podacima objavljenim u časopisu Science na uzorku od 2.250 ljudi, pokazalo se da su ljudi gotovo 47% vremena razmišljali o nečemu drugom od onog što su radili u tom trenutku.

Podaci su pokazali da se razmišljanje najčešće događa za vrijeme osobne higijene kao što je pranje zubiju i tuširanje, a najmanje za vrijeme seksa u kojoj je postotak pao na samo 10%. Naravno, korisnicima je rečeno da o aktivnosti odgovore čim budu u mogućnosti. Za sve druge aktivnosti, postotak razmišljanja je bio veći od 30%. To dovoljno govori kako je razmišljanje masovno stanje uma kod ljudi.

Na skali od 100 bodova za osjećaj sreće, u prosjeku ocijena je bila za 9 bodova manja kada su razmišljali o nečemu drugom. Naravno, osjećaj sreće je bio puno niži kada su ljudi razmišljali o negativnim ili neutralnim temama, no ugodne i pozitivne misli nisu puno pomogle, ocijena je i dalje bila niska.

Načelno, razmišljanje nije loše ako je kvalitetno, a to znači fokusirano. Ponekad, nam maštarenje može donjeti kreativne ideje i rješenje nekog problema, no pitanje je koliko smo sposobni prepoznati kvalitetne informacije u moru misli koje producira naš um. Stvar je fokusa... ako stalno razmišljamo o nekom problemu tada nam se to i događa. Stoga, važno je moći prepoznati defokusiranost i upravljati tim stanjem. Tu nam mogu pomoći aktivnosti kao što su meditacija i joga koje umiruju um i usidruju ljude u sadašnjost.

Ako nismo „ovdje i sada“ u aktivnosti koju baš sada radimo, ma koja god da ona bila, tada tu aktivnost ne obavljamo kvalitetno. Svako razmišljanje o nečem drugom na dubinskom nivou svijesti proizlazi iz osjećaja dosade, nedostatka, težnje da smo negdje drugdje ili za nečim boljim, a upravo na tome nam je onda naša pozornost – na negativnim osjećajima. Čak i ako imamo ugodne misli, prividno ćemo se možda osjećati zadovoljno i sretno. No u stvarnosti ti osjećaji će izostati, jer kad maštarenju dođe kraj, preplaviti će nas stvarni osjećaji koji stoje iza scene svih tih misli.

Share |
1 Comment
 
 
Picture
Kad krećemo učiti ili raditi nešto, osobito ono što smatramo napornim ili nešto što nam je novo, tada najčešće kažemo ili pomislimo: moram se koncentrirati. I tada obično počnemo intenzivno razmišljati i tjerati sebe na to da se moramo usredotočiti na predmet naše radnje. Vrlo često je to jedna tenzijska radnja i moramo uložiti jako puno napora da bi se koncentrirali. Ono što se najčešće događa kao posljedica je brzo umaranje i ne možemo ostati jako dugo koncentrirani.

Kad smo fokusirani, kad nečemu dajemo potpunu pozornost, to je sasvim nešto drugo. Tada ne osjećamo kojom brzinom vrijeme teče, već nam vrijeme jako brzo prođe, a da ga nismo niti svjesni, kreativni smo, ide nam s lakoćom i uživamo u tome što radimo.

Uzmimo primjer učenja. Mislim da smo svi sami svjedoci sljedećeg primjera... trebamo naučiti neko gradivo, onda prvo krenemo s pripremama. Pa počnemo planirati: danas ću naučiti 30 stranica, a učiti ću 3h, to nije tako strašno, a najbolje je da krenem za nekih sat vremena, jer je to najbolje vrijeme kad prođe emsija koju ipak želim pogledati. I što se onda dogodi? Ili počnemo mukom učiti pa ne naučimo tih 30 stranica ili prođemo tih 30 stranica ali ne znamo što smo učili ili se sjećamo samo nekih dijelova ili što isto vrlo često radimo odlučimo da ćemo to odradti sutra, jer sad nema smisla i bolje je da sutra prođemo 60 strnica, onako odjednom nego da sam učimo dio po dio. I tako se unedogled zavaravamo, nalazimo stotine razloga zašto ovako ili onako i na kraju se to učenje pretvori u veliku muku i frustraciju... i što je najbolje uložili smo jako puno vremena, truda i energije, rezultat je nikakav – nismo naučili.

Kad smo fokusirani priča je sasvim drugačija. Fokus je alfa stanje uma i kada je sva naša pozornost usmjerena na sadržaj učenja, a ne na to kako i koliko ćemo učiti. Tu nema misli koje nisu predmet tog učenja, vrijeme brzo prolazi i ne osjećamo kako prolazi te s užitkom „gutamo gradivo“ i na kraju sve znamo s razumijevanjem. Vjerujem kako se svima vama barem jednom, a zasigurno i puno puta, dogodilo iskustvo fokusa.

U konačnici tako smo cijelo vrijeme funkcionirali dok smo se igrali kao djeca... uživali smo u tome i uopće nas nije bilo briga što drugi misle i što se događa okolo nas. Alfa stanje uma nam je bilo sasvim prirodno i stalno prisutno. Dakle, kad smo fokusirani, tada smo kreativni i bolje pamtimo. Razvijati fokus može nam donijeti ogromne dobrobiti, jer upravo imanje potpune pozornosti kada radimo bilo što u životu omogućuje nam uspjeh i zadovoljstvo.

Share|
Add Comment
 
 
Ljudi smo s ogromnim umnim potencijalom. Zanimljivo je, mogu se prisjetiti i sama, kako su nas u djetinjstvu uglavnom učili da trebamo slušati odrasle, osobito starije ljude, jer su oni mudriji, iskusniji i slično. No, pitanje je: ako su oni mudriji zbog svog iskustva kako su to postali? Jesu li i oni slušali druge? Ako jesu, od kuda onda ta mudrost potječe, tko je onda bio taj „prvi“ koji je upotrijebio svoj mozak? Ako nisu, zašto su oni smjeli upotrijebiti svoj mozak, a ja ne smijem?
 
Picture
Kako bismo bili iskusniji moramo sami proći i proživjeti određena iskustva. Da bi mogli učiti, odlučivati, komunicirati itd. trebamo koristiti svoj mozak. Naravno da mnogi odrasli sa sobom nose određene mudrosti i u redu ih je poslušati, no važno je i bit svega da sami kreiramo svoje mišljenje i vlastito iskustvo. Upravo sprječavanjem da sami donosimo odluke i imamo vlastite stavove koji se naravno razlikuju među ljudima, mnogi od njih vrlo vjerojatno i od naših roditelja, baka, djedova i drugih nama bliskih osoba, mi blokiramo korištenje našeg umnog potencijala.

Ima jedna fenomenalna uzrečica koju često roditelji ili bake i djedovi znaju reći djeci: „Nemaš što ti koristiti mozak, samo moraš slušati mene!“ ili „Nije me briga za tvoje mišljenje!“ Nažalost, cijeli sustav odrastanja je poprilično usmjeren na to da ne trebamo koristiti svoj mozak. Čak i u školi gdje govore o tome kako se učenjem razvija naš mozak, profesori nam kažu što i kako trebamo naučiti. Nije važno jel razumijemo ili koliko je to korisno, već važno je jel znamo točno određeno gradivo ili ne. Na poslu često možemo čuti: „Nisi ovdje da misliš već da radiš što ja kažem“. Pa čemu služi onda naš mozak?! 

Stoga moj savjet vam je: koristite svoj mozak što više možete. Svi smo mi jedinstvena bića i naš život je u našim rukama. Također, potičite i druge da ga koriste... primjerice svoju djecu ili ukoliko radite na nekoj rukovodećoj poziciji i upravljate s ljudima, dozvolite im i potičite ih da upotrebljavaju svoj mozak... otpustite tog control freaka koji silno želi upravljati čak i tuđim mišljenjima. U poslu donosite poslovne, a ne emocionalne odluke. Možda se nećete slagati s drugima ili se drugi neće uvijek slagati s vama... no, svatko ima pravo na svoje mišljenje kao i pravo donijeti odluku o svom životu.


Share|
Add Comment