JESTE LI KORPORACIJSKI ZOMBI? 2.dio 19/10/2010
 Ukoliko je sve u vašem životu posao, tada gubite sposobnost kvalitetnog procjenjivanja. Vaše vrijednosti i sposobnost donošenja odluka su iskrivljene. Gubite sposobnost vrednovanja i odlučivanja što je vrijedno dodatnog napora, a što nije. Na kraju ostaje samo umor, a svi znamo da kvalitetne odluke nismo sposobni donositi kada smo umorni. U konačnici, radoholičari ne postižu više od onih koji ne rade tako puno. Možda će za sebe tvrditi da su perfekcionisti, ali to može značiti da gube vrijeme fokusirajući se na nepotrebne detalje. Također, vrlo često radoholičari utječu na druge ljude koji ne rade prekovremeno na način da se ti ljudi počinju osjećati jadno i bezvrijedno, a to vodi do stvaranja osjećaja krivnje i pada morala u našem radnom okruženju. Korporacije koje podržavaju i potiču kulturu zombija, uništavaju naš um. I onda kroz razne sankcije, prijetnji otpuštanja i samih otpuštanja, vrše još veći pritisak i „tjeraju“ ljude da se žrtvuju i budu još više lojalni tvrtki. I upravo u ovom trenutku, u vrijeme kad je barem kod nas gospodarska kriza još uvijek na snazi, ovakva zombi kultura upravo još više raste, jer je puno veći strah od gubitka posla. No što možemo učiniti? Prije svega trebamo osvijestiti što se događa. Posebno u „kriznim“ vremenima, tvrtke šalju vrlo suptilne informacije zaposlenicima, posebno rukovoditeljima, kako trebaju ustrajati i žrtvovati se još više, jer će to svima donijeti dobrobiti. Kratkoročno, tvrtkama možda da, no ako je kod većine zaposlenika frustracija sve veća i ako počnu gubiti svoju vitalnost, to može donjeti samo posljedice i za tvrtku, a posebice za pojedinca. Postanite svjesni vrijednosti sebe. Osim što vam takva situacija može donjeti ogromne troškove zbog narušavanja zdravlja i na kraju mogućeg gubitka posla, Vaša osobna vitalnost je neprocijenjiva. Ona je nešto što ne možete delegirati nekome! I recite NE zombi kulturi... povucite granicu, donesite odluku. To ne znači da nećete raditi ili da ćete raditi malo, već je stvar prioriteta i vrijdnosti u vašem životu. Vaš život se ne sastoji samo od posla. Ako se ne javite na prvi ili drugi ton zvona vašeg mobitela to može značiti da ste u tom trenutku imali važnijeg posla. Također, promijenite fokus... okrenite se razvijanju vlastite kulture kreativnosti i inovacija. Povežite se s ljudima s koji vam mogu pomoći u tome, s kojima zajedno možete dijeliti i poticati takvu kulturu življenja. Budite svjesni... ako ste radoholičar, to ne znači da ste heroj... možda ste samo potrošili još jedan dan... pravi heroji pronalaze efikasiji način kako da nešto naprave ili ne naprave... I na kraju zombi kultura je samo još jedan kolektivan destruktivan program kojeg možemo nadvladati, jer ima ljudi koji su kreativni, zdravi i vitalni te stalno pronalaze radost i zadovoljstvo u svom poslu. Add Comment JESTE LI KORPORACIJSKI ZOMBI? 1.dio 14/10/2010
 Nastavimo malo o možebitnoj vrlini radoholičara. Mi živimo u kulturi koja potiče i podržava ideju radoholizma. Zanimljivo je to da je mnogo zaposlenika, pa vjerojatno i vi, zaposleno zbog svoje vitalnosti, poželjnih komunikacijskih vještina, vještina rada u timu, kreativnog razmišljanja, zdravog smisla za humor, predanosti, iskrenosti itd. Ali i zbog odgovornosti prema poslu i radnih navika koje govore sve u prilog njima kao o vrlo radišnim osobama. Kažu: „napravit će sve da izgura cilj do kraja.“ I koja tvrtka ne bi zaposlila osobu s takvim karakteristikama?! I onda imamo ljude koji rade satima, šalju e-mailove u 2h po noći, javljaju se na mobitel u bilo koje doba dana ili noći... jednostavno dostupni su 24h dnevno... zapravo šteta što dan ne traje duže kako bi čak i više mogli biti na raspolaganju J No, što sve više rade, sve više postaju reaktivni. Više ništa drugo ne vide osim svog posla, svojih problema. Takvi radoholičari na kraju kreiraju više problema nego što ih riješe. Nivo kreativnosti pada, manje se smiju i počinju kao papige ponavljati što svjetski i vodeći lideri govore, ali sa puno manje entuzijazma i pravog razumijevanja nego ti lideri. Radoholičari su čak skloni i kreirati krize, jednostavno prestaju tražiti načine kako da budu efikasniji, jer oni zapravo vole raditi prekovremeno... vole biti heroji ili žrtve, pa zapravo sami kreiraju probleme kako bi imali izliku raditi prekovremeno, naravno često nesvjesno, jer ovakav mindset se vrlo brzo isprogramira i uđe u naviku. Kad dođe do izgaranja (burnouta), a doći će prije ili kasnije, tada su posljedice puno jače nego što ti ljudi misle da će biti. Radoholičari čak vole pričati o burnoutu s osnovim ciljem da uvjere okolinu kako oni nisu u toj fazi i kako su ga sposobni prepoznati na vrijeme... nažalost, većina njih već je debelo zakoračila u taj program. Na kraju svega, više čak ne mogu niti zasjeniti svog šefa, jer postaju korporacijski zombiji. A korporacije vole imati zaposlenike kojima je čast „umrjeti“ za neki projekt, za tvrtku i zapravo velika količina posla nikada nije prevelika... uvijek može postati još veća... Zapamtite, raditi više ne znači da je netko doista napravio više ili da mu je do nečega više stalo... to može samo znači raditi više J  Biti radoholičar, kažu to je vrlina. I to može biti točno, no uvelike ovisi o našoj percepciji te karakteristike. Naime, ima ljudi koji jako puno rade i kažu za sebe da su radoholičari. I nije važno što su pod stresom, što možda malo ili loše spavaju zato što puno rade, sav svoj trud i vrijeme koje ulažu u posao na kraju smatraju vrlinom. I ja sam osobno bila u zamci tog vjerovanja. Radila sam i izvan radnog vremena, od kuće, vikendom, praznikom opravdavajući se kako sve to ima neki smisao i kako će sve to jednom netko prepoznati. No, ono što se dogodilo, dobila sam još više posla kao marljiva i pouzdana osoba, ali sve više sam bila zatrpana poslom i moj umor i frustracije su sve više rasle. I u jednom trenutku zapitaš se ima li negdje granica i kada će se dogoditi, ali i dalje radiš... jer granicu sam odavno morala povući sama J Nekada je bilo baš super imati natrpan kalendar - što više kalendar izgleda popunjeno, to će izgledati da sam ja marljivija i vrijednija osoba... same vrline... jer ako kalendar nije popunjen možda će ispasti da sam lijena osoba, a to je već mana. Nažalost, većinu nas su učili da treba jako puno raditi, da treba mukotrpno raditi da bi postigli uspjeh. No, na kraju jako puno radimo i to radimo poslove koje i ne volimo, a uspjeh ne postižemo ili ga postižemo jako teško. Jednom me u razgovoru o poslu, jedan moj prijatelj iz Švicarske upitao: Workoholic or alcoholic (radoholičar ili alkoholičar?)? Pa kad bolje sagledamo, nema baš i neke razlike. I jedno i drugo mogu postati obrasci ovisnosti, posljedice mogu biti vrlo destruktivne, a za obje ovisnosti sami pronađemo jako puno izgovora zašto nam se to događa i zašto je to sasvim normalno. Danas se trudim imati u kalendaru prostora... iako puno radim, kvaliteta mog rada je bitno drugačija i ono što je najvažnije imam vremena za sebe. U nekim trenucima, pa mogu reći da radim čak i više, ali većinu tih stvari ne smatram obavezom već sastavnim dijelom svog života. Volim to što radim, to me nadahnjuje i ispunjava. Također, znam i reći NE. Kad vidim da mi se nešto vremenski ne uklapa u moj ritam ili mi trenutačno nešto i nije baš u fokusu, nemam inspiraciju, radije to odgodim. Naravno, postoje i one neke svakodnevne obaveze koje mi nisu uvijek drage, ali imam prostora pa ih onda rasporedim tako da ne utječu na moje raspoloženje. No važno je da u svom kalendaru imamo mjesta za sebe... to ljudi najčešće zaborave. Sami sebi vrlo često dajemo vrlo malu ili gotovo nikakvu pozornost, a upravo naše raspoloženje, naše stanje u kojem se nalazimo utječe na naš život i ljude okolo nas. Stoga ako ste vi radoholičar ili težite tome da postanete, pogledajte jel uživate u tome što radite ili ne i da li vam to stvara umor, stres, frustraciju ili potiče još veću kreativnost i motivaciju?  Većina ljudi danas ima problem s vremenom. Vrlo često možemo čuti, a i sami to činimo, kako nemamo vremena za puno stvari koje bi možda voljeli napraviti ili nam je vrijeme krivac za nešto što nismo napravili. Ljudi koji često govore kako nemaju vremena, imaju velik problem s vremenom u realnosti. Izgovori nemam vremena ili da barem imam više vremena već su postale popularne izreke zbog čestog ponavljanja i tretira ih se gotovo kao narodnu mudrost... to je odgovor koji čujemo barem jednom u danu od nekoga ili ga mi sami upotrijebimo u komunikaciji s drugima. Najčešće „vrijeme“ se koristi kao lažno opravdanje u situacijama kada se želimo nekom ispričati ili opravdati. Vjerujem kako svatko od nas može pronaći barem jednu situaciju u životu kada se htio izvući iz neke situacije, poziva na ručak, druženje, kavu s nekim tko mu se ne sviđa i sl. pa je umjesto odgovora da ne želi ići odgovorio: vrlo rado, ali nažalost nemam vremena! Ako ovaj izgovor koristimo često, velika je vjerojatnost da smo kreirali obrazac koji nam postaje glavni izgovor za sve kao neka vrsta „poštapalice“ no ono što je puno važnije je to da mi doista počinjemo iskušavati nedostatak vremena u svom životu. Jednostavno, počinjemo vjerovati kako nemamo dovoljno vremena. I s vremenom možemo primjetiti kako gubimo kontrolu nad svojim vremenom, a time i nad svojim životom. Počinjemo žuriti od jednog hitnog zadatka na drugi, bez slobodnog vremena da se posvetimo nečemu što nam je doista vrijedno. I možda ćete reći da je to stvar dobrog planiranja i organiziranosti, no pitanje je zašto imamo toliko stvari koje moramo obaviti u kratko vrijeme? Zašto pristajemo kreirati tolike obaveze? Naravno, možda trebamo poraditi i na organizacijskim vještinama, no kod većine se radi o obrascu neimanja vremena kojeg su si sami kreirali. Nažlost, tome i doprinosi kolektivna precepcija vremena u zapadnom svijetu koja kaže da živimo u turbulentnom svijetu u kojem ima sve manje vremena. Svaki puta kada izgovorimo ovakvo opravdanje da nemamo vremena, mi mu dajemo našu pozornost i tako sve dok ne postane naša stvarnost. I tada, u nedostatku vremena, reagiramo sve više reaktivno, a sve manje proaktivno, jer vrijeme počinje nama upravljati. Stoga ako ste se prepoznali u ovom obrascu, ako iskušavate frustraciju radi nedostatka vremena u svom životu, bilo bi dobro da ga osvijestite i poradite na njemu. Pogledajte samo na što sve vam odlazi pozornost i gdje ste vi u svemu tome... pogledajte koliko vremena ulažete u sebe i što vam to donosi u životu? KAKO NADVLADATI IZGOVORE 22/09/2010
 Želite li naći krivca, želite li pronaći izgovor? U tome ćete zasigurno uspjeti. I upravo tu leži zamka od oslanjanja na takvo nešto... počet ćete sebe uvjeravati kako vaš izgovor nije ništa loše i počet ćete stvarati obrazac ponašanja. Također, kad nađete izgovor naći ćete i saveznike u tome, jer će se uvijek netko naći tko će „suosjećati“ s vašom situacijom... reći će: znam kako se osjećaš, jer i meni se to događa. No, bitno je shvatiti da izgovori ništa ne rješavaju, s njima nema konstruktivne promjene, već problem koji se doista krije iza tog izgovora postaje sve veći i teži, jer mu izgovorima pridajemo sve veću pažnju. Pa kako nadvladati izgovore? Prije svega trebamo biti jako iskreni prema sebi. Svi ti izgovori naša su umotvorina... mi upravljano našom realnošću. Izgovore treba prije svega osvijestiti i tu je najveći posao, jer većine njih nismo svjesni. Da bismo osvijestili izgovore, moramo kontinuirano raditi na sebi. Dobar način je pratiti i pisati... kad god na se dogodi neko neugodno iskustvo ili potreba za opravdanjem, trebamo stati i zapitati se imamo li izgovor za tu situaciju... i zapisati. Zapisivanjem se dosta toga može osvijestiti. Također, isto učinkovit način otkrivanja izgovora je pitati prijatelje, obitelj da nam kažu koji su naši najčešći izgovori i zapisati... znam da nam je to teško prihvatiti, jer svi to doživljavamo kao kritiku, ali oni mogu biti vrlo dobar izvor informacija. Naravno, kad smo osvijestili obrasce trebamo poraditi na njihovoj promjeni. Neke ćemo uspjeti riješiti samim osvješćivanjem, no velik broj obrazaca nećemo. To je proces i zahtijeva vremena i ulaganja... no, krenite s manjim stvarima, uložite u sebe i višestruko će vam se isplatiti. Zapitajte se, kome trebaju izgovori? Vašim prijateljima, kolegama ili vama? Kako kaže Dr. Camilo Kruz za izgovore u svojoj knjizi „Bila jednom jedna krava“, u kojoj je krava sinonim za izgovor: Vaši ih prijatelji ne trebaju, a vaši neprijatelji u njih ionako ne vjeruju! Stoga, želite li nešto promijeniti, unaprijediti u svom životu? Odbacite svoje izgovore... transformirajte svoje „krave“ J KOLIKO SU IZGOVORI STVARNI? 20/09/2010
 Osim što izgovori s jedne strane predstavljaju lažna opravdanja, s druge strane mogu biti i naša ograničavajuća vjerovanja i uvjerenja. Nisam prošla ispit, jer je profesor baš danas promijenio ispit koji je do sada uvijek bio isti.... Veza nije funkcionirala, jer on nije bio spreman za zajednički život... Nisam napredovala u poslu zato što me moj šef ne voli... Teško da ću uspjeti u tome, jer ima boljih od mene... Voljela bih više čitati, ali jednostavno nemam vremena... Bolje je da to ne započinjem dok nisam sigurna jel sam uopće spsobna za to... Što je za koga lažno opravdanje, a što vjerovanje ili uvjerenje, nema pravila, jer svaka osoba kreira obrasce za sebe. I bilo da se radi o jednom ili drugom, najveći posao je osvijestiti ih i to zahtjeva kontinuirani rad na sebi... svi mi imamo više podsvjesnih obrazaca i navika kojih se teško odričemo, pa ih zato štitimo i teško osvješćujemo. No što je najčešći razlog izgovorima? Strah! Strah od promjene u životu, strah od kritike, strah od javnog nastupa, strah od bolesti, strah od gubitka novca, strah od gubitka statusa, strah od samoće itd. Često nismo niti svjesni čega se bojimo, no upravo podsvjesni obrasci upravljaju našim životom i ti strahovi postaju naša stvarnost koja nas može dovesti do potpune paralize i nedjelovanja. Nažalost, većina ljudi podsvjesno ima strah od promjene u životu... oni će pokušavati nešto promijeniti, no zapravo će napraviti sve da ne dođe do promjene, jer promjena znači nešto novo, nešto nepoznato. A svi volimo našu sigurnu zonu življenja i vrlo često teško se odričemo dobrobiti koje imamo u postojećoj situaciji, bez obzira koliko s njom bili nezadovoljni... na ovaj način mislimo da lakše podnosimo bol i imamo privid manjeg osjećaja krivnje... Naravno, svi mi želimo izbjeći neugodna iskustva, no upravo izbjegavanjem situacija za koje obično imamo izgovor, mogu nas priječiti da poradimo na pravom problemu. Zapamtite, dokle god smatrate da je za vašu situaciju, pa čak i onu najmanju, svakodnevnu kriv netko drugi, nikada nećete učiniti išta da popravite situaciju u svom životu. Stoga, moj savjet vam je: preuzmite odgovornost za svoje rezultate... preuzmite odgovornost za svoj život...  Koliko ste puta u svom životu u komunikaciji s nekim ili sami sa sobom izgovorili: da ali.., nemam vremena, ne mogu jer..., to nije moguće zato što..., ja bih to učinio/la, ali... i sl. Koliko samo izgovora! Nažalost funkcioniramo u svijetu koji je pun izgovora. Ljudi vole imati izgovore zašto nešto ne može ili ne mogu napraviti, no zanimljivo je kako većina njih ne razmišlja na način što sve može. Mislim da je većina ljudi barem jednom doživjela u poslu kako se za neuspjeh ili nedovoljno dobar rezultat traže krivci... uvijek je netko drugi kriv. I što je najbolje, čak i kad se ljudi nađu u situaciji da ne znaju „krivca“, nevjerojatno je kako ga brzo pronađu, pa makar izmislili nešto ili nekoga. Ako ništa drugo, krivac može biti loša gospodarska situacija u zemlji, politika ili neka prirodna katastrofa. Izgovori često znaju postati naši nesvjesni prijatelji i upravo zato ih ponekad teško sami prepoznamo, a negativno utječu na nas tijekom cijelog života. Vrlo mali broj će uopće priznati da se služi izgovorima, jer svi mi ćemo radije reći da su to razumna i logična objašnjenja. Kašnjenje, žurba, nedostatak vremena, nedostatak sposobnosti, nepredvidljive gužve u prometu... ovakva opravdavanja kad ih mi izgovaramo zvuče kao vrlo logična objašnjenja.... i neki ljudi toliko uđu u naviku koristiti određena opravdanja često do te mjere da su im ušla već u naviku.... a svi znamo što znači loša navika – poricanje i izbjegavanje odgovornosti. I najgore je to što u većinu tih izgovora niti sami ne vjerujemo, jer znamo da je to laž, da smo to izmislili kako bi opravdali svoje ponašanje, kako bi sakrili krivnju i nelagodan osjećaj. A ako smo neiskreni prema sami sebi pitanje je kako onda možemo biti iskreni prema drugima?! No, ako često ponavljamo određene izgovore, postoji velika opasnost da to postane naš obrazac ponašanja i dio našeg sustava vjerovanja... svjesno, većina ljudi počinje vjerovati u to što govori, ali nesvjesno radi se o varanju samog sebe... i to postaje naša realnost i frustracija, jer postajemo usmjereni na izgovore koji u sebi sadrže destruktivne osjećaje, bez obzira koiko god nam se na svjesnom nivou to čini logičnim objašnjenjem. Ako vam je za nešto izgovor nemam motivacije, to znači da ste usmjereni na neimaštinu i osjećaj nemoći... Budite iskreni prema sebi i razmislite... koje vi izgovore najčeće koristite?  Za prepoznavanje nepoželjnih obrazaca postoji mnogo načina. No, bitna je razlika u prepoznavanju vidljivih ili nevidljivih odnosno podsvjesnih obrazaca. Za svakodnevne navike kao što su pušenje, gledanje TV-a, pijenje kave, chatanje i slično, dakle navike u koje ulazimo na jedan vrlo lagan način i na koje smo gotovo zaboravili, jer se odvijaju po inerciji, možemo istražiti na način da pogledamo i pratimo naše dnevne aktivnosti i malo češće se zapitamo postoji li bolji način kako možemo iskoristiti svoje vrijeme. Također, dnevnim promatranjem našeg ponašanja te naših rezultata u životu možemo jako puno saznati o našim obrascima. Na isti način možemo promatranjem naših misli, naših procjena, analiza, promišljanja, osvijestiti određene blokade. Vrlo korisna metoda je zapisivanje. Znači zapisujete ono što vam se događa, misli koje vam se stalno ponavljaju, što osjećate u pojedinim situacijama i na taj način možete spoznati jako puno uvjerenja koja imate. Naravno, cilj osvješćivanja nije samo osvijestiti obrasce koji nam predstavljaju blokade, već i one koje smatramo prihvatljivim. No, problem je u tome što mi sami imamo kontrolne mehanizme i volimo sami sebi tumačiti činjenice onako kako bi mi voljeli da one izgledaju, a što nam uvelike može dati krivu sliku o našim stvarnim obrascima. Stoga, pravi odgovor se krije iza mnogih pitanja koji se odnose na naše mehanizme samokontrole, emocionalne reakcije, samozavaravanja, konfliktna vjerovanja, stanja u kojima se nalazimo i druge iracionalne postupke. Pa zato često reagiramo onako kako ne bismo htjeli i onda se ljutimo sami na sebe, jer ne možemo dokučiti zašto to činimo. Odgovori leže u našoj nutrini, u dubokim podsvjesnim nivoima koje trebamo istražiti. Za to postoje vrlo učinkovite tehnike samoistraživanja, no ponekad je, upravo zbog tih filtera koje imamo, tih mehanizama samokontrole koji nas priječe da otkrijemo pravo stanje stvari, teško samima spoznati, pa možemo potražiti stručnu pomoć, primjerice u vidu coachinga kojim se brže i jednostavnije dolazi do tih rezultata. Naime, vrlo je bitno da kad pronađemo obrasce, te uzroke određenih ponašanja, dobro ispitamo jesu li oni pravi, jesu li upravo to ti obrasci koji blokiraju željenu manifestaciju u našem životu, jer smo skloni samozavaravanju. Isto tako, trebamo osvijestiti da se ništa ne događa izvan naše volje... sve je posljedica naših, a ne tuđih obrazaca ponašanja. Jeste li svjesni svojih nepoželjnih obrazaca? Koliko ste sigurni da su baš oni ti koji vas blokiraju u određenim situacijama? Na koji način ih osvješćujete? Prije svega većina ljudi nije svjesna nepoželjnih obrazaca ponašanja. Naime, ljudi obično kad govore o tome da žele nešto promijeniti u svom životu, kada žele riješiti određeni problem ili postići nešto, razmišljaju na način kako bi to sve bilo drugačije da se nije dogodilo ovo ili ono, ili da se barem neka druga osoba ili osobe ponašaju drugačije, ili kako bi se netko ili nešto drugo trebalo promijeniti i sl. Dakle, većina nas ne sagledava “pravog sebe”, svoje obrasce ponašanja, jer teško prihvaćamo da trebamo isključivo mijenjati sebe. Sve ono što nam se događa u životu posljedica je naših djelovanja – naših navika, obrazaca, vjerovanja, ponašanja itd. Neki od njih su vidljivi, no pravi izazov leži u onim nevidljivim, onim na našem podsvjesnom nivou. Pa idemo za početak razmotriti kakve sve vrste nepoželjnih obrazaca postoje.  Svakodnevne navike... mnoge vjerojatno više niti ne primjećujemo. No, osim ispijanja kave, gledanja TV-a, jedenja, pijenja, surfanja po internetu i sličnih navika o kojima smo ovisni i koje smo zbog automatizma prestali primjećivati, navika može biti i ljubomora, opsesija, potreba za kontrolom itd. Naime, ukoliko primjerice često kritizirate ili izbjegavate određene situacije, to isto može biti navika o određenom ponašanju. No, tih obrazaca uglavnom nismo svjesni. Zatim, tijekom života stvorili smo jako puno vjerovanja i uvjerenja. Njih uglavnom nesvjesno stvaramo, no oni bitno određuju naše ponašanje. Vrlo često nam se događa da kad želimo nešto ostvariti u životu, manje ili veće ciljeve, i znamo kako ih ostvariti, mi u tome ne uspijevamo... nešto nas blokira, ograničava, a objektivno ne vidimo razloge i naša motivacija i energija sve više opadaju. Često se tu radi o našim “skrivenim” vjerovanjima ili uvjerenjima koji su u konfliktu s našim ciljevima. Primjerice, ako želite napredovati u poslu, a imate uvjerenje “drugi su bolji od mene” kojeg niste svjesni, tada to može biti prepreka za vaše napredovanje. Osim toga, pogledajte malo u svoj život i zasigurno ćete naći neke situacije koje vam se ponavljaju, primjerice kako često upadate u neočekivanu prometnu gužvu ili vas emocionalno povrijede ljudi ili stalno ulazite u emocionalnu vezu s istim tipom osoba ili mijenjate poslove i uvijek naletite na šefa koji vas maltretira itd.... i ne znate zašto vam se to događa. Obično njih etiketiramo s izrekom (koju verbaliziramo ili ne): “zašto se to meni stalno događa!”. Negativne misli i osjećaji također mogu biti nepoželjni obrasci ponašanja. Zamislite si, ako stalno vrtite jedne te iste destruktivne misli, primjerice muči vas problem financijskih dugova i vi stalno razmišljate o tome, kako ćete riješiti dugove, kako ste jadni, kako ne znate kako ćete to riješiti i sl... te misli vas počinju zaokupljati i stvarati prepreke da bilo što napravite, jer pogledajte na što ste usmjereni – na problem. Također, tu su još i drugi razni utjecaji iz okoline kao što su reklame, društvo, politika itd. koji također mogu imati utjecaj na nas i instalirati nam određene programe, određena polja koja se mogu pretvoriti u ograničavajuće obrasce. Ono što je važno shvatiti, nepoželjni obrasci ponašanja nastaju tijekom našeg života. Neke obrasce tijekom života spontano odbacimo, no većinu onih za koje smo jako vezani i nismo ih svjesni, zadržavamo. Najjači obrasci u vidu nesvjesnih uvjerenja i vjerovanja nastaju u djetinjstvu i to uglavnom do 7 godine života, jer u tom periodu djetinjstva otvoreni smo prema svemu i nemamo blokada... i oni usmjeravaju cijeli naš život. Naravno, te obrasce je i najteže osvijestiti i otpustiti iz našeg života, jer zamislite, pa živite s njima gotovo cijeli život! Promislite... koje su vaše svakodnevne navike i jeste li zadovoljni s njima? O čemu učestalo razmišljate, o problemima, o budućnosti, o tome kako bi bilo super dobiti na lotu ili kako bi bilo bolje da je svijet drugačiji? Ili...? Koje situacije u životu vam se redovito ponavljaju? KAKO ZNAMO JESU LI EMOCIJE DOBRE ILI LOŠE? 10/06/2010
Još u prvom postu pričala sam o problemu i spominjala sam stres, ljutnju, strah, nezadovoljstvo. Pa prije svega, da mogli razumijeti kako uopće nastaju problemi, idemo prvo porazgovarati o emocijama. Svi smo učili da su određene emocije loše, primjerice strah i ljutnja, a neke dobre kao primjerice sreća i radost. Prosuđujete li vi emocije na taj način? Ako da, možda ćete biti razočarani kad vam kažem da emocije nisu niti dobre niti loše. One su jednostavno naš sustav davanja povratne informacije nama samima, jedan svojevrstan alarm o tome što nam se trenutačno događa. Zamislite da gledate u prekrasan zalazak sunca i nemate apsolutno nikakav osjećaj ili da držite novorođeno dijete i ne iskušavate radost..... Ili zamislite da ne iskušavate apsolutno nikakvu tugu kao reakciju na smrt voljene osobe....  Emocije se događaju, neovisno o tome jesmo li ih svjesni ili ne. Dakle, one nam točno govore što nam se događa. Upravo iz tog razloga, naše emocije trebamo prihvatiti, osjetiti i iskazati, jer se tada otvaramo mogućnosti da unaprijedimo naš život. Ukoliko ignoriramo ili još gore potiskujemo emocije duboko u sebe ili ih izražavamo na neprikladan način, ono što one nisu, tada smo otvorili vrata emocijama da upravljaju našim životom i time nas ograničavaju. Puno ljudi, pa i ja sam jedno vrijeme vjerovala, da bi trebali stalno iskušavati zadovoljstvo i radost kako bi bili sretni u životu. No, nije u tome poanta. To su samo jedne od mnogih emocija koje iskušavamo. Nažalost, u večini slučajeva dok smo djeca ne uče nas kako cijeniti emocinalni dio sebe ili kako prihvaćati emocije. Umjesto toga vrlo često se događa da roditelji djecu kažnjavaju zato što plaču ili se ljute zbog nečega i tada nastaju uvjerenja kao što su “slabost je pokazati emocije”, “pravi muškarci ne plaču”, “nije lijepo vidjeti djevojke koje se ljute” i slično zbog čega iskušavamo prepreke u našem životu. Koje god uvjerenje bilo, znajte da vam upravo ono određuje upravljaju li emocije vašim životom. Koju ulogu emocije igraju u vašem životu? Koje je vaše uvjerenje u vezi emocija? | SELF-REFRAMING U POKRETU! Sve stranice su prilagođene
za pregled putem iPhonea, HTC-a i drugih smart mobitela J Želite li primati e-mail novosti i obavijesti? PRIJAVITE SE OVDJE      DOŽIVITE DUBOKU RELAKSACIJU I MIR OVOM MOĆNOM GLAZBOM  O meniKatarina Pavliša je stručnjakinja za upravljanje ljudskim potencijalima i osobni razvoj. Certificirani je profesionalni Life Coach.... opširnije  ArhivaFebruary 2011 KategorijeAll |
QUANTUM ZONA
RSS Feed