Picture
Kad krećemo učiti ili raditi nešto, osobito ono što smatramo napornim ili nešto što nam je novo, tada najčešće kažemo ili pomislimo: moram se koncentrirati. I tada obično počnemo intenzivno razmišljati i tjerati sebe na to da se moramo usredotočiti na predmet naše radnje. Vrlo često je to jedna tenzijska radnja i moramo uložiti jako puno napora da bi se koncentrirali. Ono što se najčešće događa kao posljedica je brzo umaranje i ne možemo ostati jako dugo koncentrirani.

Kad smo fokusirani, kad nečemu dajemo potpunu pozornost, to je sasvim nešto drugo. Tada ne osjećamo kojom brzinom vrijeme teče, već nam vrijeme jako brzo prođe, a da ga nismo niti svjesni, kreativni smo, ide nam s lakoćom i uživamo u tome što radimo.

Uzmimo primjer učenja. Mislim da smo svi sami svjedoci sljedećeg primjera... trebamo naučiti neko gradivo, onda prvo krenemo s pripremama. Pa počnemo planirati: danas ću naučiti 30 stranica, a učiti ću 3h, to nije tako strašno, a najbolje je da krenem za nekih sat vremena, jer je to najbolje vrijeme kad prođe emsija koju ipak želim pogledati. I što se onda dogodi? Ili počnemo mukom učiti pa ne naučimo tih 30 stranica ili prođemo tih 30 stranica ali ne znamo što smo učili ili se sjećamo samo nekih dijelova ili što isto vrlo često radimo odlučimo da ćemo to odradti sutra, jer sad nema smisla i bolje je da sutra prođemo 60 strnica, onako odjednom nego da sam učimo dio po dio. I tako se unedogled zavaravamo, nalazimo stotine razloga zašto ovako ili onako i na kraju se to učenje pretvori u veliku muku i frustraciju... i što je najbolje uložili smo jako puno vremena, truda i energije, rezultat je nikakav – nismo naučili.

Kad smo fokusirani priča je sasvim drugačija. Fokus je alfa stanje uma i kada je sva naša pozornost usmjerena na sadržaj učenja, a ne na to kako i koliko ćemo učiti. Tu nema misli koje nisu predmet tog učenja, vrijeme brzo prolazi i ne osjećamo kako prolazi te s užitkom „gutamo gradivo“ i na kraju sve znamo s razumijevanjem. Vjerujem kako se svima vama barem jednom, a zasigurno i puno puta, dogodilo iskustvo fokusa.

U konačnici tako smo cijelo vrijeme funkcionirali dok smo se igrali kao djeca... uživali smo u tome i uopće nas nije bilo briga što drugi misle i što se događa okolo nas. Alfa stanje uma nam je bilo sasvim prirodno i stalno prisutno. Dakle, kad smo fokusirani, tada smo kreativni i bolje pamtimo. Razvijati fokus može nam donijeti ogromne dobrobiti, jer upravo imanje potpune pozornosti kada radimo bilo što u životu omogućuje nam uspjeh i zadovoljstvo.

Share|
Add Comment
 
 
Picture
Jeste li primjetili kako su se promijenile primjerice reklame za mobitele? Više nije toliko važno za koliko kuna jeftinije ćete s nekim razgovarati, već koliko ćete megabytea (MB) prometa imati u paketu… Socijalne mreže i internet općenito, preuzeli su kompletnu komunikaciju među ljudima. Osobito kad gledamo današnju djecu, imaju još dudu u ustima, a već su na mreži i to bez tipkovnice ili miša.

Stavimo to u kontekst današnje škole… učenici znaju tjednima čekati na rezultate testa, iako je moguće rezultate dobiti isti dan ili dan kasnije ako se test pripremi na mudar način. Pogledajte samo koliko informacija dnevno učenici izmjene međusobno putem primjerice facebooka… jednostavno danas svaka informacija je već sutra, pa čak za nekoliko sati stara informacija. Također, zašto određeni materijali za učenje, za ispite, ne bi bili on-line na stranicama škole… Svaki profesor danas može komunicirati sa svojim učenicima, studentima puno brže i puno efikasnije.  

Evo jednog zgodnog primjera. Moja poznanica radi na fakultetu kao asistent i sa svojim studentima dosta radi na praktičnim primjerima iz prakse koje oni trebaju pripremati kao domaći zadatak. Također, s njima kontinuirano dijeli primjere drugih, te korisne informacije i znanja vezane za taj predmet. Dugo vremena, komunicirala je sa svojih 100 studenata putem maila… jednostavno, kad je htjela poslati neku informaciju svim svojim studentima, poslala bi mail na sve. No, studenti su pisali i njoj s određenim pitanjima, prijedlozima itd. koje bi naravno bilo zgodno možda podijeliti sa svima ili ih uključiti u međusobnu diskusiju, pa je mail postao nezgodno sredstvo, jer odgovarati svakom na mail i proslijeđivati te mailove na svih 100 studenata nije se činilo praktično. 

Osnovala je grupu na facebooku za svoje studente putem koje on-line dijeli informacije, obavijesti, diskusije itd. Komunikacija je postala vrlo brza i time si je uštedjela jako puno vremena, ali ono što je najvažnije ima puno efikasniju komunikaciju sa svojim studentima. Naime, saznala je u komunikaciji s njima da većina studenata puno više boravi na facebook-u nego u svom e-mail sandučiću, pa su time stalno u tijeku novih informacija i puno se više uključuju u diskusije i postavljaju pitanja, jer većina odustane napisati mail kad se sjeti da uz samo jedno pitanje koje želi postaviti treba napisati nekakav uvod i kraj, te je upitno za koliko vremena će dobiti odgovor.

Želimo li nešto promijeniti u našem školskom sustavu, moramo općenito početi razmišljati i djelovati na drugačiji način. Jednostavno komunikacija danas potpuno drugačije funkcionira i želimo li biti uspješni, taj novi način trebamo usvojiti u našem poslu i općenito u životu kako bi i našoj djeci omogućili jednostavnije funkcioniranje u današnjem svijetu. U konačnici, naša je odgovornost usmjeravati i dopustiti djeci da razvijaju svoje potencijale, a to je nemoguće ukoliko ćemo ih tražiti na načine koje smo mi poznavali kad smo bili djeca.

Share |
Add Comment
 
 
Picture
Zašto današnja škola izgleda kao ona prije 10, 20, 30 pa čak i više godina? Udžbenici, bilježnice, školska ploča, kreda, ravnalo, kalkulator, šiljilo… razlika je možda u materijalu i kvaliteti, no suštinski se ništa nije promijenilo. 

Evo jedne zgodne priče moje prijateljice. Njena kćer koja ide u osnovnu školu pitala ju jedan dan gdje se nalazi xy grad. I moja prijateljica, ne razmišljajući, automatski odgovara: “ne znam, no uzmimo atlas tamo s police i u njemu ćemo naći odgovor”. Na što joj kćer odgovara: “pa mama, jednostavnije je ukucati u google i dobiješ sve što te zanima!” J (he ona je imala atlas u kući, ja ga niti nemam). Naravno, moja prijateljica kao i svi mi koristimo se internetom u takvim situacijama, no jednostavno način učenja i dostupnosti informacija uvelike se razlikuje od nekada… i to ne tako davno.

Umjesto biblioteka i enciklopedija, danas je tu ne samo internet, već mobilna telefonija i mreže, pa nam je dostupnost i brzina informacija bitno drugačija nego prije samo nekoliko godina. Još uvijek imamo imenike, dnevnike, bilježnice i knjige… zašto nemamo netbookove i iPade? Jednostavno, umjesto tiskanog zemljopisnog atlasa danas možemo dobiti puno interaktivnije zemljopisne karte, npr. kao što je google maps… trodimenzionalne slike, satelitske snimke i slično mogu zasigurno omogućiti efikasnije učenje djeci kroz igru u takvim aplikacijama. Što je najvažnije, djeca to već sve koriste kod kuće i onda kad u školi moraju posegnuti za tiskanim knjigama koja nisu ni upola zanimljiva kao ova na računalu, naravno da nemaju interes i škola im postaje vrlo dosadna.

Zašto se u školama ne bi zapisivalo u računalo umjesto olovkom pisalo u bilježnicu? Ja prva moram reći da sam zaboravila pisati rukom iako sam generacija koja nije imala drugog načina osim pisati rukom. Danas, uglavnom pišem na računalu… čak ponekad i kad zapisujem neke ideje pišem ih u računalo. I onda kada se nađem u situaciji, primjerice na nekoj edukaciji, da trebam dosta zapisivati, uhvati me grč u ruci J

Također, uzmimo u obzir današnje multimedijalne mogućnosti. Primjerice, National Geographic TV program nudi izvrsne emisije u kojima svi možemo jako puno naučiti o prirodi, životinjama i funkcioniranju svijeta. Umjesto da gledamo na nekom ogromnom posteru nacrtan raspored planeta u sunčevom sustavu i ne možemo niti percipirati o udaljenostima o kojima se radi, umjesto toga u školama bi se mogle gledati takve edukativne emisije koje vrlo slikovito objašnjavaju dimenzije i kako nešto izgleda ili još bolje koristiit besplatne aplikacije za iPhone ili iPad poput Planets.

Promjena koja se dogodila nije samo promjena u tehnologiji već i u načinu razmišljanja koji je potpuno drugačiji. I ukoliko se ne uspijemo barem djelomično prilagoditi tom novom, drugačijem razmišljanju, uskoro nećemo znati kako komunicirati s unucima, a možda i s vlastitom djecom J

Share |
1 Comment
 
 
Znatiželja je jedna od osnovnih potreba čovjeka. Prirodno je da istražujemo, otkrivamo i saznajemo nešto novo. Znatiželja dolazi do izražaja osobito kod djece, jer u djetinjstvu ta naša genetska potreba još uvijek nije toliko potisnuta. Nažalost, u našem školskom sustavu vrlo malo pažnje se posvećuje toj potrebi... već se kod kreiranja obrazovnih programa uglavnom razmišlja što djeca moraju naučiti da bi zadovoljila određenu količinu znanja po sistemu „što više podataka i činjenica, to će djeca biti pametnija“.

Picture
Nažalost, uglavnom ono što nas uče u školi je hrpetina podataka za koju traže od nas da ih naučimo napamet kako bi dobili što bolju ocjenu... kažu što MORAMO znati neovisno o tome je li to nama razumljivo i korisno. Upravo tu leži jedan od velikih problema zašto je većini djeci dosadno u školi... djeca jednostavno nisu motivirana učiti sve te predmete, jer uglavnom nedostaje svrha učenja određenog gradiva.

Primjerice, učenje pjesmica ili definicija napamet... koja je svrha? Ako ne razumijemo tu pjesmu ili određenu definiciju tada ćemo ju eventualno naučiti kako ne bi dobili jedinicu, a zaboraviti ćemo ju brže nego što nam je trebalo vremena za izgovoriti. Možda će netko reći kako štrebanje napamet razvija pamćenje, no zapravo događa se potpuno suprotno. Pogledajte samo koliko informacija i podataka koje ste morali naštrebati napamet ste zapamtili te koliko ste ih upotrijebili u praksi, u životu?! Vjerojatno se ne možete niti prisjetiti što ste sve učili u školi, a kamoli detaljnije podatke...

Svrha odnosno namjera općenito u životu pokreće stvari. Pogledajmo malo u naš život i primjetiti ćete kako sve akcije, sve projekte, sve poslove koje ste radili s radošću i puni energije, imali ste motivaciju to napraviti... u sebi su sadržavale jasnu namjeru i svrhu koja je imala smisao za vas. Naravno, da iste stvari ne moraju nužno imati istu svrhu za različite ljude, no bitno je znati zašto nešto činimo. Tako je i s učenjem, jednostavno želimo znati zašto nešto učimo, koji je smisao toga što učimo. Bez svrhe, informacije koje učimo ostaju samo podaci koje vrlo često zbog nedostatka te motivacije ne zapamtimo.

Obrazovanje, to je ono što ostane, nakon što osoba zaboravi sve što je naučila u školi (Albert Einstein).

Share|
Add Comment
 
 
Picture
Zanimljivo je kad pogledamo, naš obrazovni sustav nije se promijenio desetljećima... isti ili slični predmeti koje učimo na isti način. Zasigurno je korisno učiti matematiku, biologiju, strane jezike, povijest, zemljopis, likovnu umjetnost itd., no pitanje je kvalitete svih tih sadržaja i njihove primjenljivosti u stvarnom životu. Naravno, tu uvelike ovisi i sposobnost profesora koji predaje pojedini predmet, njegova kvaliteta prenošenja znanja i socijalnih vještina, pa ako „imate sreće“ i dospijete u razred koji ima sposobnog profesora, tada to gradivo može biti zanimljivo i vrlo poučno.

No, pravo je pitanje, uče li nas u školi o životu? Nažalost, puno stvari koje učimo zapravo uopće nema veze sa životom... u školi ne učimo kako kreirati životnu viziju, kako postavljati životne ciljeve na adekvatan način, kako razvijati naš osobni potencijal... područje osobnog rasta i razvoja je potpuno zanemareno. Također, u školi nas ne uče socijalnim vještinama, pa tek kad počnemo raditi primjerice u nekoj kompaniji, onda nas šalju učiti osnove komunikacijskih vještina, timskog rada, organizacijskih vještina i slično. A ponekad i ne, pa se moramo snalaziti sami.

I upravo nas školski sustav na neki način odvaja od onog što svaki čovjek ima potrebu, a to je kontinuirano raditi na sebi. Većina ljudi kad počne raditi, zaokupljena poslom, obavezama, socijalnim životom i mnogim drugim aktivnostima, uopće ne vidi prostora niti potrebu za radom na sebi. Ili još bolje, smatra da se kroz ispunjavanje tih aktivnosti razvija što naravno nema nikakve veze s time, jer u većini tih aktivnosti pozornost je usmjerena na vanjski svijet, a ne na unutarnji. I naravno, što je više pozornost na vanjskom svijetu, to se zapravo odvajamo od svoje prirode, od svoje individue i bazičnog „ja“ i programi počinju upravljati nama... sve više gubimo doticaj sa životom kakav želimo živjeti.

I onda kad proživimo određen broj godina, kada nam se nakupi puno loših iskustva, puno loših proživljenih trenutaka u boli, tuzi, patnji, strahu, konfliktu i slično, onda počinjemo shvaćati da nešto trebamo promijeniti i da se trebamo doista posvetiti sebi. Naravno, da u životu ne možemo izbjeći i trenutke u kojima ćemo osjećati određenu bol i patnju, no velika je razlika znamo li se nositi s takvim osjećajima ili ne, odnosno možemo li ih prihvatiti. Nažalost, većina ljudi ne zna, jer ih nitko tome nije naučio. 

Dapače, cijeli život nas uče da trebamo bježati i boriti se protiv takvih destruktivnih emocija, a onda nam se upravo događa suprotno... destruktivne emocije su jače i snažnije, jer na to usmjeravamo našu pozornost. Stoga nije niti čudo da tek kad prođemo mnoga životna iskustva tek tada počnemo tragati za znanjem i učenjem o sebi.

Share|
Add Comment